Lečenje Peyronijeve bolesti je evoluiralo od empirijskih pokušaja do sofisticiranih multimodalnih protokola. Ključ uspeha leži u tome da se terapija prilagodi fazi u kojoj se pacijent nalazi. Ne postoji univerzalni lek, ali postoji put za svakog pacijenta.
Nehirurške metode i oralna terapija
Oralna terapija se primenjuje prvenstveno u akutnoj fazi sa ciljem stabilizacije procesa i kontrole bola. Decenijama su se koristili različiti preparati, ali njihova efikasnost je često predmet naučnih debata.
- Oralni antiinflamatorni lekovi: Pomažu u smanjenju bola tokom aktivne upale.
- Inhibitori fosfodiesteraze tipa 5 (PDE5i): Lekovi poput tadalafila, koji se inače koriste za potenciju, pokazali su se korisnim jer poboljšavaju oksigenaciju tkiva i mogu usporiti proces fibroze.
- Suplementacija: Iako su vitamin E i Potaba dugo bili standard, njihova uloga je danas marginalizovana u korist modernijih pristupa.
Oralna terapija se retko koristi kao jedini tretman; ona je obično deo šireg plana koji uključuje fizikalnu terapiju ili injekcije.
Intralezionalne injekcije
Ova metoda podrazumeva ubrizgavanje aktivne supstance direktno u ožiljno tkivo. Namenjena je pacijentima u ranoj (aktivnoj) fazi bolesti, kako bi se zaustavila progresija bolesti. Postoje mnogi preparati koji su se koristili i danas se koriste (kolagenaza, verapamil, interferon).
Ono što se u našem iskustvu pokazalo efikasnim je ubrizgavanje tzv. PRP (platelet rich plasma).
PRP se dobija tako što se pacijentu uzme mala količina krvi, koja se zatim centrifugira da bi se razdvojile njene komponente. Nakon centrifugiranja odvajaju se eritrociti, a iznad njih ostaje plazma sa povećanom koncentracijom trombocita – to je PRP. Ovaj koncentrat trombocita se potom prikupi u špric i, u sterilnim uslovima i pod lokalnom anestezijom ubrizga direktno u plak penisa.
Kod Peyronie-eve bolesti PRP se koristi sa idejom da svojim faktorima rasta „omekša“ i preoblikuje fibrozno tkivo plaka, smanji upalu i eventualno poboljša elastičnost tunice albuginea. Ideja je da se u aktivnoj fazi bolesti može ublažiti upala i usporiti ili delimično preokrenuti fibrozni proces, dok je kod stabilnog, starog plaka očekivani efekat znatno skromniji.
Ova vrste terapije se najčešće kombinuje sa intenzivnom vakuum terapijom. Obično je neophodno 6 ubrizgavanja koja se rade u razmaku od dve nedelje .
Terapija udarnim talasima (LiSWT)
Jedna od metoda u urologiji danas je Linear Shockwave Tissue Therapy (LiSWT). Ova metoda ne koristi hirurški nož, već akustične talase male jačine.
- Kako deluje: Udarni talasi prolaze kroz kožu i fokusiraju se na plak. Oni izazivaju mikrotraume koje „bude“ tkivo, podstičući lučenje faktora rasta i stvaranje novih krvnih sudova (angiogeneza). Takođe, talasi mogu delimično razbiti kalcifikate unutar plaka, čineći ga elastičnijim.
- Protokol: Standardni protokol podrazumeva seriju od 6 do 10 tretmana. Svaki tretman traje oko 20 minuta, a pacijent se odmah nakon toga vraća svojim obavezama.
Vakuum terapija
Koriste se za „vežbanje“ penisa, uvlačenje krvi u erektilna tela i mehaničko istezanje plaka. Posebno su korisne kao deo rehabilitacije nakon operacije kako bi se sprečilo skupljanje tkiva.
Kombinacija trakcije i injekcija često daje rezultate koji su uporedivi sa hirurgijom, ali na mnogo manje invazivan način.
Hirurška rekonstrukcija i implantati
Kada neinvazivne metode ne daju rezultat, a bolest je u stabilnoj fazi najmanje 6 meseci, hirurgija ostaje jedino rešenje za potpuno ispravljanje penisa. Izbor tehnike zavisi od dužine penisa, ugla zakrivljenja i kvaliteta erekcije.
- Tehnike plikacije (npr. Nesbit procedura): Hirurg skraćuje dužu, zdravu stranu penisa postavljanjem šavova.
- Prednosti: Tehnički jednostavna, minimalan rizik od impotencije.
- Mane: Penis postaje kraći onoliko koliko je bilo potrebno da se izjednači sa kraćom stranom.
- Tehnike graftovanja: Hirurg pravi rez na samom plaku kako bi se penis ispravio i produžio, a nastali prostor se popunjava „zakrpom“ (graftom). Graft može biti od pacijentove vene, sluzokože usta ili specijalnih materijala poput perikarda. Naše dugogodišnje isksutvo je pokazalo da ova tehnika nije adekvatna jer graft može da napravi jaku inflamaciju koja dovodi do ponovne kontrakcije (ožiljavanja) tkiva ili infekcije kod velikog broja pacijenata. Zbog toga smo ovu tehniku uglavnom napustili.
- Atenuacija plaka: Ovo je tehnika koja se koristi kod pacijenata koji imaju dobru erektilnu fuknciju i manji plak penisa (do 2cm). Tehnika se sastoji u tome da se hirurški pristupi plaku (pravi se kružni rez ispod glavića penisa i koža se svuče ili se pravi uzdužni rez na spoju penisa i mošnica). Zatim se na plaku pravi puno malih površnih rezova. Na taj način plak može da se razvuče, čime se vrati skoro normalna dužina penisa i ispravi se njegovo zakrivljenje. Ova tehnika se kombinuje sa intenzivnom vakuum terapijom.
- Penilni implantati (proteze): Ako pacijent uz Peyronie-ovu bolest ima i tešku erektilnu disfunkciju koja ne reaguje na lekove, neophodno je da se uradi incizija (zasecanje) plaka, ali pored toga je neopohodna i penilna proteza radi postizanja erekcije.
Tipovi penilnih proteza
Postoje dve glavne grupe:
Priprema i oporavak (za bilo koju vrstu intervencije): Hirurško lečenje zahteva strogu pripremu.
- pušači moraju prestati sa upotrebom nikotina najmanje 4 nedelje pre operacije, jer on dramatično povećava rizik od infekcije i propadanja grafta.
- dijabetičari moraju imati regulisan nivo šećera (HbA1c ispod 7.9%).
- urin mora biti sterilan
- oporavak podrazumeva boravak u bolnici od 1-2 dana, a povratak seksualnim aktivnostima je moguć nakon 5 do 6 nedelja