Stimulacija kičmene moždine (SCS) je lečenje teškog hroničnog bola koji nije dovoljno popustio uz lekove, vežbe i druge interventne procedure; ne leči uzrok bola, ali ga može znatno smanjiti. Posebna prednost je probni period: pacijent pre ugradnje stalnog uređaja nekoliko dana isprobava stimulaciju kod kuće.
Ukratko
| Za koga | teški hronični bol duže od 6 meseci; bol posle operacije kičme; bolna dijabetesna neuropatija; CRPS |
|---|---|
| Priprema | snimanje kičme u saradnji; preoperativni pregled anesteziologa pre ugradnje; dnevnik bola |
| Trajanje | probni period najčešće 5 do 10 dana kod kuće |
| Boravak | posle probnog perioda i ugradnje obično kući istog ili sledećeg dana |
| Posle postupka | prvih 6 nedelja bez savijanja, okretanja trupa i dizanja tereta; kontrole posle 2 i 6 nedelja |
| Vidi i | Anesteziologija i terapija bola · bol posle operacije kičme · dijabetesna neuropatija · pregled specijaliste terapije bola |
Stimulacija kičmene moždine, poznata i kao SCS (od engleskog Spinal Cord Stimulation), je metoda lečenja teškog hroničnog bola kod koje se tanka elektroda postavlja u epiduralni prostor kičme, iznad kičmene moždine. Elektroda je povezana sa malim uređajem, sličnim pejsmejkeru, koji se ugrađuje ispod kože. Uređaj šalje blage električne impulse koji menjaju način na koji kičmena moždina prenosi signale bola ka mozgu.
Kod starijih uređaja impulsi su izazivali prijatno trnjenje koje je prekrivalo bolnu oblast. Kod savremenih načina stimulacije, kao što su visokofrekventna i „burst“ stimulacija, pacijent često ne oseća trnjenje, a bol se ipak smanjuje. Jačinu i program stimulacije pacijent podešava daljinskim upravljačem, u granicama koje odredi lekar.
SCS ne leči uzrok bola, ali može znatno da smanji bol koji nije popustio uz druge metode lečenja. Posebna prednost je probni period: pre ugradnje stalnog uređaja pacijent nekoliko dana isprobava stimulaciju kod kuće, pa se stalni uređaj ugrađuje samo ako je zaista pomogao.
Stimulacija kičmene moždine je jedna od najsloženijih metoda u lečenju bola, pa se odluka donosi timski, posle detaljne procene. Uređaj se može isključiti, podesiti ili izvaditi, a ne menja anatomiju kičme. Zato se SCS često razmatra pre ponovne operacije kod pacijenata kod kojih uzrok bola nije moguće hirurški ukloniti.
Kada se radi
Stimulacija kičmene moždine se predlaže kod teškog hroničnog bola koji traje duže od 6 meseci i nije dovoljno popustio uz lekove, vežbe i druge interventne procedure:
- Bol posle operacije kičme sa dominantnim bolom u nozi – najčešći razlog; vidi bol posle operacije kičme.
- Hronični radikularni bol niz nogu ili ruku, kada operacija nije moguća ili nije pomogla.
- Kompleksni regionalni bolni sindrom – vidi CRPS.
- Bolna dijabetesna neuropatija – teški bol u stopalima koji ne reaguje na lekove; vidi bolnu dijabetesnu neuropatiju.
- Drugi oblici neuropatskog bola – posle povrede nerva ili postherpetička neuralgija, prema proceni lekara.
Prema NICE preporukama, SCS se preporučuje kod hroničnog neuropatskog bola koji traje najmanje 6 meseci uprkos odgovarajućem lečenju, posle procene u specijalizovanom timu za lečenje bola.
Kada se ne radi
Stimulacija se ne radi kod aktivne infekcije, nepodešenih poremećaja zgrušavanja, kod bola čiji uzrok traži hitnu operaciju, kod teške nekontrolisane depresije ili drugih psihičkih tegoba i kod nerealnih očekivanja. Ograničenja postoje i kod pacijenata kojima je potrebna česta magnetna rezonanca, mada su mnogi savremeni uređaji uslovno bezbedni za snimanje.
Kako se pripremiti
Odluka o SCS donosi se posle detaljne procene. Na pregledu specijaliste terapije bola lekar procenjuje bol, ranije lečenje i snimke, a obično se radi i razgovor sa psihologom, jer raspoloženje i očekivanja utiču na rezultat. Lekar objašnjava korist, rizike i život sa uređajem, a pacijent potpisuje pristanak.
- Snimanje kičme – magnetna rezonanca ili CT, u okviru napredne radiološke dijagnostike u saradnji, da bi se proverilo da u kičmenom kanalu ima mesta za elektrodu.
- Laboratorijske analize krvi – krvna slika, zgrušavanje i, kod dijabetesa, HbA1c.
- Preoperativni pregled anesteziologa – pre ugradnje stalnog uređaja.
- Lekovi za razređivanje krvi – ne prekidajte ih sami; lekar određuje šta se radi.
- Lečenje infekcija – zuba, kože ili mokraćnih puteva pre ugradnje.
- Dnevnik bola – nekoliko dana pre probnog perioda, kako bi se efekat mogao uporediti.
Šta je dobro znati unapred
Stimulacija kičmene moždine je dugoročno lečenje koje traži saradnju pacijenta. Uređaj treba redovno puniti ili kontrolisati bateriju, programi se podešavaju na kontrolama, a pacijent uči da sam bira program prema dnevnim aktivnostima. Uz SCS se nastavljaju vežbe i, po potrebi, lekovi u manjoj dozi. Pre odluke dobro je razgovarati sa lekarom i o realnim očekivanjima: cilj je da bol bude znatno manji i da se poboljšaju san, hod i aktivnosti, a ne uvek potpun nestanak bola.
Kako izgleda procedura
Lečenje se odvija u dve faze. Obe se rade u sterilnim uslovima, pod kontrolom rendgena.
Probni period
- Pacijent leži na stomaku. Koža leđa se umrtvi lokalnim anestetikom, a po potrebi se daje blag lek za smirenje.
- Kroz iglu se u epiduralni prostor uvodi tanka elektroda i pod rendgenom pomera do visine koja odgovara bolnoj oblasti.
- Kod klasične stimulacije pacijent tokom procedure govori gde oseća trnjenje, kako bi se elektroda postavila tačno iznad bolne oblasti.
- Kraj elektrode izlazi kroz kožu i spaja se sa spoljnim stimulatorom koji se nosi na pojasu.
- Tokom 5 do 10 dana kod kuće pacijent isprobava stimulaciju i beleži bol, san, hod i upotrebu lekova. Na kraju se elektroda jednostavno izvuče.
Tokom probnog perioda pacijent radi uobičajene lakše aktivnosti, šeta i spava kao inače, a izbegava savijanje, dizanje tereta i nagle pokrete koji mogu pomeriti elektrodu. Lekar ili predstavnik proizvođača uređaja obično se javlja telefonom radi podešavanja programa.
Ugradnja stalnog uređaja
Ako se bol tokom probnog perioda smanjio za najmanje polovinu i pacijent bolje funkcioniše, planira se ugradnja. Elektroda se postavlja na isto mesto, a mali uređaj, generator impulsa, ugrađuje se ispod kože zadnjice, slabine ili stomaka. Ugradnja traje 1 do 2 sata i radi se u lokalnoj ili opštoj anesteziji.
Rizici i ograničenja
SCS je reverzibilna metoda: uređaj se može isključiti ili izvaditi. Mogući rizici su:
- Pomeranje elektrode – najčešći problem, posebno u prvim nedeljama; stimulacija tada ne pokriva bolnu oblast, pa je ponekad potrebna korekcija.
- Infekcija na mestu uređaja ili elektrode – kod nekoliko procenata pacijenata; ponekad zahteva vađenje uređaja.
- Bol na mestu ugrađenog uređaja.
- Kvar uređaja ili oštećenje elektrode – retko, zahteva zamenu.
- Glavobolja – ako se probije ovojnica kičmene moždine.
- Krvarenje u kičmenom kanalu ili oštećenje kičmene moždine – veoma retko.
Rizik od infekcije se smanjuje antibiotikom pre ugradnje, lečenjem svih infekcija unapred, dobrom kontrolom šećera kod dijabetesa i pažljivom negom rane. Pomeranje elektrode je najčešće u prvim nedeljama posle ugradnje, zbog čega je važno pridržavati se ograničenja pokreta tokom perioda srastanja.
Koliki je efekat
Kod pacijenata kod kojih je probni period bio uspešan, mnogi i godinama kasnije imaju bol manji za polovinu ili više, bolji san i manju potrebu za lekovima. Kod dela pacijenata efekat vremenom slabi, što se često popravlja promenom programa stimulacije. SCS bolje deluje na bol u nogama i rukama nego na bol samo u krstima, mada noviji načini stimulacije pomažu i kod bola u leđima.
Ako probni period ne pokaže dovoljno smanjenje bola, elektroda se izvadi, bez trajnih posledica, a lekar sa pacijentom pravi drugi plan lečenja. Probni period zato štiti pacijenta od ugradnje uređaja koji mu ne bi pomogao.
Posle procedure
Posle probnog perioda i posle ugradnje pacijent obično ide kući istog ili sledećeg dana. Tokom probnog perioda mesto izlaska elektrode drži se suvim, a tuširanje se izbegava.
Posle ugradnje stalnog uređaja, tokom prvih 6 nedelja izbegavaju se savijanje, okretanje i istezanje trupa, podizanje ruku iznad glave i dizanje tereta težeg od nekoliko kilograma, dok elektroda ne srase sa okolnim tkivom. Šavovi se skidaju posle 10 do 14 dana. Lakši posao može se nastaviti posle 2 do 4 nedelje.
Svakodnevni život sa uređajem
Uz stimulator se može tuširati, putovati, raditi i baviti umerenim sportom, kao što su šetnja, plivanje i vožnja bicikla, kada prođe period srastanja. Kućni aparati i mobilni telefoni ne ometaju rad uređaja. Pre svake operacije, stomatološke intervencije sa električnim instrumentima, fizikalne terapije strujom ili magnetne rezonance obavezno recite lekaru da imate stimulator i pokažite karticu uređaja.
Lekar podešava program stimulacije na kontrolama. Baterija se kod nekih uređaja puni bežično kroz kožu, a kod drugih traje nekoliko godina, posle čega se uređaj menja manjim zahvatom. Kontrole su posle 2 nedelje, 6 nedelja i zatim povremeno. Odmah se javite lekaru ili pozovite 194 ako primetite:
- Visoku temperaturu ili crvenilo, otok i curenje na mestu uređaja ili elektrode.
- Novu slabost ili utrnulost nogu, poremećaj mokrenja ili stolice.
- Jaku glavobolju koja se pojačava u uspravnom položaju.
- Nagli prestanak ili neprijatnu promenu stimulacije – isključite uređaj i javite se lekaru.
Najčešća pitanja
Da li mogu da isprobam stimulaciju pre ugradnje?
Da. Probni period od 5 do 10 dana je obavezan deo lečenja. Stalni uređaj se ugrađuje samo ako je bol značajno popustio.
Da li ću osećati struju?
Kod klasične stimulacije oseća se blago, prijatno trnjenje u bolnoj oblasti. Kod novijih načina stimulacije većina pacijenata ne oseća ništa.
Da li mogu da radim magnetnu rezonancu sa uređajem?
Mnogi savremeni uređaji su uslovno bezbedni za magnetnu rezonancu, uz posebna podešavanja. Pre svakog snimanja pokažite karticu uređaja.
Da li mogu da vozim sa ugrađenim stimulatorom?
Pre vožnje se stimulator obično isključuje ili prebacuje na poseban program, prema uputstvu lekara i proizvođača.
Da li ću moći da prestanem sa lekovima?
Mnogi pacijenti posle ugradnje smanje lekove protiv bolova, a neki ih potpuno prekinu. Lekovi se smanjuju postepeno, uz dogovor sa lekarom.
Da li stimulator smeta na aerodromu?
Uređaj može aktivirati detektor metala. Pokažite karticu uređaja osoblju i zamolite za ručni pregled.
Kada se ugrađuje stalni stimulator?
Ako se bol tokom probnog perioda smanjio za najmanje polovinu i pacijent bolje funkcioniše, planira se ugradnja. Elektroda se postavlja na isto mesto, a mali generator impulsa ugrađuje se ispod kože zadnjice, slabine ili stomaka.
Šta je najčešći problem posle ugradnje?
Najčešći problem je pomeranje elektrode, posebno u prvim nedeljama, kada stimulacija ne pokriva bolnu oblast. Zato se tokom prvih 6 nedelja izbegavaju savijanje, okretanje i istezanje trupa i podizanje ruku iznad glave.
Kada se stimulacija ne radi?
Stimulacija se ne radi kod aktivne infekcije, nepodešenih poremećaja zgrušavanja, bola čiji uzrok traži hitnu operaciju, teške nekontrolisane depresije ili drugih psihičkih tegoba i nerealnih očekivanja.















